Kada je Renato umro, na njegovu grobu sam dao svoje obečanje da ću učiniti nešto da se ovakve tragedije ne dogode drugima. Naime, moj sin Renato, je umro od puknuća srčane aorte. U bolnici sam dobio informaciju da je Renato imao urođenu srčanu manu. Bio je sportaš, živio uredno, hranio se po tablicama, nije pušio, nije pio: bio je oličenje doktorskog formata zdravog načina života. To jutro, kada je završio na operaciji, nazvao me i rekao da se ne osjeća dobro. Bio je mjesec prosinac i osjećao sekao da će dobiti gripu. Doktori su ga pregledali i poslali na rengen i EKG. Za svaki slučaj, rekli su nam da napravimo i UZV srca. UZV srca je pokazao da se srčana aorta raskolila i da je to vršilo strašan pritisak na srce zbog čega je trpio bol. Hitno su nas poslali na Rebro na operaciju. Za vrijeme operacije srčana aorta je pukla i Renato je umro na operacijskom stolu. Reanimacijom su ga vratili u život. U toj borbi reanimacije njegov mozak je ostao bez kisika. Renato je dakle, ostao živ, ali je ostao bez kontakta, bez funkcija. Živio je kao biljka sljedeće 2 godine i 2 dana, bez doticaja sa vanjskim svijetom. Nismo znali da li nas čuje ili ne, koliko je svjestan svoje okoline. Ali smo se nadali da će se jednog dana probuditi. Neko vrijeme je proveo u Krapinskim toplicama, nakon toga smo ga na koncu smjestili u dom. Prilikom mijenjanja sonde za hranjenje došlo je do pogreške i dio hrane je odlazio u trbušnu šupljinu. Zbog toga je dobio sepsu. Slijedila je još jedna operacija čišćenja trbušne šupljine. Nije izdržao. Odlučio sam osnovati udrugu „Renato - kuhari bez granica“ koja će okupljati kolege kuhare iz cijeloga svijeta. Da je Renato napravio ultrazvuk srca na vrijeme, možda bi danas bio živ.